B&M u NBA Prva lekcija

Sjedili smo u avionu iz Atlante za Dam i nismo znali odakle bismo trebali započeti o svemu što smo doživjeli na tom predivnom putu i turneji po NBA ligi. Ali red je da prvo mjesto u blogu zauzmu – ljudi u SAD-u.

Nevjerojatna je njihova susretljivost, iskrenost i otvorenost. Zaista je čudno kada ti svatko kome se nešto sviđa na tebi otvoreno kaže da mu je to baš cool. Ili kad ti ljudi na ulici ili na utakmici čestitaju na prinovi. Iako smo već mnogo puta putovali preko Atlantika, svaki smo put iznova pozitivno iznenađeni ljudima koje smo tamo sretali. Najviše od svega, ovaj nas je put očarala njihova poslovna etika. (Poklonit ćemo joj nešto prostora u blogovima koji slijede. Stay tuned.)

Sad kad smo taj ljudski dio riješili, idemo preko McDonaldsa i hamburgera do razloga našeg putovanja. NBA. Enbiej. Najjača. Liga. Na. Svijetu. U svakom pogledu. Bolesno dobro!

SAVRŠENI SUSTAV

Nema segmenta u kojem sve ne funkcionira savršeno. Od ljudi koji pregledavaju karte, do ljudi u klubu koji svoj posao rade neprikosnoveno. Točno se zna tko što radi, ni najmanja sitnica ne prepušta se slučaju. U jednom trenutku znaju biti i 33 osobe na terenu (više nego kod nas na tribinama), što igrača, što trenera – svi nešto rade. Nevjerojatno je to gledati. Ne postoji osoba koja nema zadaću u svakom trenutku, a ne morate ni sumnjati da je ispunjava na najbolji mogući način.

Najbitnije u cijeloj priči, što se trenerskog staffa tiče, jest što su tamo oni koji tamo i pripadaju. U NBA-u to zovu “high controlling environment”. Ne može se dogoditi da netko zaluta među najbolje na svijetu. Ne može se dogoditi da tamo radiš, a da tamo ne pripadaš po svojem znanju, vještinama i osobnosti.

Pogotovo se ne može dogoditi da si nečiji rođo, prijatelj ili podobnik, pa si se uvalio i prodaješ maglu. Ne, tamo toga nema. Zato i postižu takve rezultate, zato mogu dostići toliko visoku kvaliteta rada.

Tako se dolazi do rezultata – svi koji tamo rade imaju najvišu moguću kvalitetu i međusobno se poštuju. Suradnja je nevjerojatna. Kondicijski treneri i fizioterapeuti surađuju svakodnevno, prije svakog treninga rade se interni sastanci na kojima se razgovara o svakom igraču, njegovim deficitima i napretku, te se definira što se točno taj dan radi.

Trenerski tim, zajedno s fizioterapeutima, zajednički izmjenjuje mišljenja i alate, svi se međusobno nadopunjuju i valoriziraju. Nebitna je individualna važnost svakog člana u sustavu. Bitna je njihova međusobna sinergija, svi su toga svjesni i upravo zbog toga se toliko međusobno poštuju.

NEMA TO VEZE S UVJETIMA

“Pa lako im je tako, kad su puni love i imaju odlične uvjete”, najčešće je objašnjenje koje ćete čuti na našim prostorima, pa smo, eto, zbog manjka uvjeta sportski neučinkoviti. Ne, dragi prijatelji. To s uvjetima nema veze. Samo s predanošću prema poslu i prije svega znanju i već spomenutoj poslovnoj etici.

Jedan od trenera u Atlanta Hawksima (uvjerljivo najbolja momčad Istočne konferencije) ima madrac u uredu i često prespava dok priprema scouting za sljedeću utakmicu. Treneri su više od pola dana u klubu, najčešće i duže. Ne dolaze u klub 20 minuta prije treninga, ne gledaju kako će što brže poslije toga u birtiju ili kladionicu. Radi se zastrašujuće mnogo, ali nitko ne kuka već svakog dana želi postati bolji u onome što radi. (Kao u onom filmu, svakog dana u svakom pogledu sve više napreduju…) Neovisno o svojim prijašnjim zaslugama, a sve se to odvija u dobroj i opuštenoj atmosferi punoj smijeha i zezanja. Tako to ide kad je zajednički cilj vrhunski rezultat kluba, a ne vlastita samopromocija. Individualna i timska izvrsnost je apsolutna.

Nema onog: “Ja sam završio faks, pa sad više ne moram ulagati u sebe jer sam najpametniji.” Upravo suprotno. Konstantno ulaganje u neformalnu naobrazbu iunapređivanje svojih znanja i vještina sastavni su dio njihovog poslovnog habitusa.

Pomoćni kondicijski trener u Pacersima nakon završenog fakulteta završio je najbolju neformalnu naobrazbu u SAD-u, trenutačno stažira četvrtu godinu u Pacersima, radi za minimalac i ponaša se kao da apsolutno ništa ne zna, čeka svoju priliku, iako mu nitko ne garantira da će ju dobiti. Potpuno drugačiji mentalni sklop i “work ethic”. Naravno da će onda i on jednog dana svoj posao raditi odlično, neće mu pasti na pamet da zaposli nekoga tko to nije zaslužio svojim znanjem, radom i profesionalizmom.

(A kad smo već kod toga, sin najmoćnijeg generalnog menadžera u NBA ligi ne radi u klubu u kojem je tata kralj. Otišao je na drugi kraj države kako bi skupio iskustvo i borio se sam za sebe, iako bi vjerojatno mogao kupiti pola Hrvatske. A kod nas ti netko koga si uzeo da radi za tebe nakon godinu dana počne objašnjavati kako bi nešto trebalo biti.)

U Pacersima je Larry Bird tata. Bez njega se ne smije ni pričati. Usporedbe radi, naše legende potjerane su iz naših klubova i nemaju pravo nikakva glasa, dokrođaci i skladištari odlučuju tko će raditi, a ni pravila ne znaju. Neki još misle da se košarka igra na trećine i da je “lockout” netko tko se kupuje, a ne igrački štrajk.

LUIS SCOLA I NJEGOVA POSUDICA

Što se odnosa igrača prema svojem poslu (treningu i utakmicama) tiče, e to je tek nešto totalno ludo, dok to ne vidiš svojim očima, ne možeš ni zamisliti da tako nešto postoji.

Na treningu se trči, udara, skačepucaju kosti u kontaktu i nitko nikome ni riječi. Ni igrač igraču, ni pomoćnom treneru (koji ga je faulirao da je zvonila cijela dvorana). Igra se, bori se i sve je u duhu jednog zdravog natjecanja. Jedan od igrača u Hawksima, koji je zaradio preko 200 milijuna dolara u svojoj karijeri, koji ima 36 godina, dolazi sat vremena prije svih ostalih na trening. Svaki dan odradi svoj trening snage i individualan kondicijski trening, samo da bi bio spreman za desetak minuta igre (a ni to nije tako često).

Odgovornost prema poslu na najvišoj je razini i svi svaki trening dolaze nasmiješeni, ali zato grizu kao vukovi (ne s Tuškanca). Poslije utakmice Pacersa protiv Knicksa, Luis Scola(koji je bio jedan od najboljih igrača na terenu sa svojih 36 godina) ostane još sat vremena u teretani, kako bi odradio trening snage. Da ne pričam da svaki dan nosi u klub posudicu s hranom od kuće. Čovjek jede sve organsko, što govori o njegovoj osviještenosti i edukaciji. Kad bi kod nas neki igrač došao s posudicom na trening svi bi ga u svlačionici toliko isprdali da bi mu – prisjela hrana.

Previše se rugamo, a premalo radimo. Igrači u NBA-u znaju biti i po šest sati u klubu, tamo jedu, imaju terapije, individualno treniraju i svakodnevno rade na svojim nedostacima. Sve je maksimalno individualizirano, neće se njima dogoditi da svi rade sve jer netko misli da tako treba biti. Da se stavi 50 kilograma na šipku za čučanj i svi rade s istom kilažom. I oni nemobilni i oni slabi i oni snažni.

Svatko radi točno ono što treba da bi bio bolji. Kod nas igrači za vrijeme sezone ne mogu dobiti grama mišićne mase, a Damjan Rudež dobio je deset kilograma otkad je u Indianapolisu.

U čemu je onda problem? Kako se ne može? Može se. Samo treba znati i svakodnevno raditi i raditi. Sve je posloženo:

  • prehrana
  • suplementacija
  • odmor
  • trening.

Nakon treninga odmah se kuha i svatko jede ono što mu treba i taj je dio naravno individualiziran. Nažalost, kod nas mnogi sportaši još uvijek ne znaju čemu služe aminokiseline i ugljikohidrati, kamoli da to uzimaju.

FERRARI NE VOZIŠ 50 KM/H

Košarka je definitivno sport tamnoputih sportaša, no neovisno o tome kakvi se oni rode, oni mnogo treniraju i stalno treniraju. Postoji priča da se Russell Westbrook i Kevin Durantsvako ljeto ubijaju u nekoj dvorani i igraju satima jedan-na-jedan. Mnogi naši igrači ništa ne rade cijelo ljeto, pa nešto malo potrče pet dana prije početka priprema. Kad dođu na pripreme, onda se raspadaju i često se i ozlijede… Ali eto, mi nemamo uvjete, a oni imaju…

Ono što je bitno jest da u NBA ligi konstantno educiraju igrače o svemu: treningu, prehrani, oporavku, dodacima prehrani, što kod nas nije čest slučaj, a sportaši o tome znaju jako malo. Logično je onda, kad vidiš sve to iznutra, više se ne čudiš kako su ti igrači takvi atletski monstrumi.

Drago nam je što smo i skužili NBA košarku. Dok to ne vidiš u kompletu, izgleda ti kao da divljaju i da gledaju samo tko će zabiti više poena. Ne, to nije niti blizu tako.

Oni su jednostavno koncipirani da igraju takvu košarku. Takve su atlete da ni ne mogu igrati drugačije. Kao da imate Ferrarija i vozite se njime 50 km/h po gradu. To je nemoguće, kao što je nemoguće da takvi igrači igraju europski stil košarke. Kad ih pogledate uživo, sve vam je jasno. Jednostavno su najbolje atlete na planetu, igraju onako kako žele.

IMAMO I MI SVOJ NBA

Najbitnije od cijelog putovanja za Body & Mind Studio i za nas kao trenere jest što smo se opet uvjerili da radimo na najvišem nivou i po najvišim standardima. Treninge koje radimo s našim sportašima, filozofija treninga koju imamo – identični su onima koje se provode u NBA-u.

Još jednom smo se uvjerili da nema ubijanja igrača, nema lanaca oko vrata, nema što jače to bolje, nego se trenira na inteligentan način, s mudro doziranim opterećenjima. Naravno da nam to daje poticaj da nastavimo raditi kako smo radili do sada. Super je osjećaj kad razgovaraš s glavnim kondicijskim trenerom Pacersa (koji je bio izabran i za trenera godine u NBA-u) i pričate o istim stvarima i imate istu filozofiju. Istovremeno se osjećaš ponosno, zahvalno, nadahnuto i sretno.

Naše skromno mišljenje jest da mi u Hrvatskoj možemo napraviti naš mali NBA. Samo se trebamo primiti posla svi zajedno – i treneri i igrači. Trebamo svi svakodnevno ulagati u svoje znanje i ne smijemo se zadovoljavati onim što imamo, već težiti biti bolji u onome što radimo. Prije toga trebamo postati iskreniji prema sebi i jedni prema drugima, to je uvjet da sve dosadašnje spoznamo i zamijenimo boljim.

KAKAV MRTVI DOPING, BRATE!?

Za kraj teksta moramo spomenuti i doping u NBA-u. Velika je nepravda prema mnogim košarkašima koji tamo igraju i treniraju hrpe sati da se uz njih spominje doping u istoj rečenici. Ne kažemo da toga tamo nema, ali toga ima svugdje, pa tako i kod nas naravno. No važno je znati da u NBA-u svi igrači i treneri četiri puta godišnje imaju doping kontrole, pa tako i za vrijeme kada NE TRAJE sezona. Moraju reći gdje se nalaze, kako bi kontrola to znala i kako bi mogla doći do njih gdje god se nalaze na svijetu.

Neki dan jedan naš igrač kaže kako je njegov trener prokomentirao da u NBA-u mogu igrati dva dana zaredom zato što se dopingiraju. Pa to je nevjerojatno… Kako smo mi Hrvati bezobrazni, kako smo sposobni popljuvati svačiji rad na temelju krivih percepcija, a nismo kadri sagledati svoje (ne)učinke na pravi način.

Može nas biti sram. Prvaci smo u omalovažavanju uspjeha drugih. Bolje bi nam bilo da radimo svoj posao.

U mnogim našim klubovima sportaši rade bench-press dok snagu za noge ne naprave po mjesec dana, a kad smo kod snage nogu, mnogi se nisu pomakli dalje od leg-pressa i leg-ekstenzije na trenažeru. Ali bitno je da se u NBA-u dopingiraju.

Jedino što znaju su obični trbušnjaci i leđnjaci, pa natrpaju utege na čučanj 15-godišnjacima. Sportaši nam prije treninga idu u pekaru i u svlačionicu dolaze s krafnom i jogurtom, a poslije treninga i utakmice po klupskim večerama se jedu ćevapi i kobasice i sve to je super. A kad je netko drugačiji smiju mu se i sprdaju s njim, jer, eto, on sad tu nešto glumi sa zdravom prehranom.

Oni tamo su 30 godina ispred nas. Neovisno o uvjetima u kojima rade.

A dok god smo toliko “pametni” bit ćemo u ovoj sportskoj močvari. Vjerojatno sad i kad seRudi vrati, pričat će se da je dobio 10 kilograma zbog toga što se dopingirao… A dečko je odradio treninga u teretani koliko ovdje u nekim klubovima nisu svi igrači zajedno odradili u jednoj sezoni. Da ne pričamo koliko i kako se hrani.

Klubovi su nam zadnji puta rezultat (svaka čast izuzecima) postigli prije sto godina, ali mi smo i dalje uvjereni kako super radimo i kako smo veliki stručnjaci.

Nitko nije sposoban kritički sagledati vlastiti rad i svoj udio u uspješnosti nekog kluba ili sportaša. Za evidentni neuspjeh uvijek tražimo eksterne razloge ili čak demagogijomneuspjeh prikazujemo uspjehom, a prilikom usporedbe s nečim ili nekim izvana, jedino što nam preostaje jest umanjiti njihovo postignuće nekakvim neutemeljenim floskulama.

Kod nas se i ono malo novca što klubovi imaju troši na mnoge gluposti, umjesto da kupe ono što će koristiti njihovim sportašima i učiniti ih boljima. Ali za to moraš preći granicu i vidjeti što se tamo radi, a ne praviti se najpametnijim.

Da naš tekst ne bi završio u negativnom raspoloženju, napomenut ćemo da nas ispunjava pozitivna strana našeg putovanja. Bilo je nevjerojatno iskustvo u svakom kontekstu.Saznali smo mnogo korisnih informacija koje će nam koristiti u daljnjem radu sa sportašima, pomoću kojih će naši sportaši biti još bolji.

U blogovima koji slijede podijelit ćemo neke konkretnije uvide iz kondicijske pripreme. Nadamo se da ćemo ovom serijom naših osvrta utjecati na povećanje svjesnosti onih uključenih u sport. Kako god, mi smo sretni koliko nas je ovo putovanje oplemenilo – i kao ljude i kao trenere.

Bilo je uistinu ugodno dobro se osjećati pored velikih zvijezda i “pravih” sportaša. Jedva čekamo sljedeće putovanje u NBA!

Sretno svima!

Vaši coachevi,

Mirela Anić i Igor Blažinčić

CategoryBlog
Logo_footer   
   Copyright © 2016. Body & Mind. Sva prava pridržana.